–Telma, što nam je činiti? – pitao je Almik, ponovno u suzama, očekujući odgovor koji će ima vratiti roditelje i probuditi ga iz te noćne more.
–Ne razumijem tko je ovo mogao napraviti. Nikad nisu nikome učinili nažao.– Rukom je obrisala suze s lica ostavljajući trag krvi.
–Sigurno su bili Rimljani. Sjeti se da su drugog brodolomca odveli živog. Da se radilo o lopovima, sve bi ih ubili. – Pogledom je ponovno prošao po sobi.
– Idemo do gostionice potražiti pomoć. Telemah će nam pomoći. – Bila je sigurna da bi im gostioničarev sin pružio utočište i pomoć. Morala je vjerovati u to jer nikog drugog nisu imali. -Poslije ćemo se vratiti po majku i oca.
–U redu, idemo. Brzo, malene su i dalje kod čamca; ne bi bilo dobro da se umore od čekanja i krenu ovamo.
S oprezom su izašli iz kuće i uputili se u selo. Morali su proći pored Andrejeve kuće ukoliko nisu željeli raditi široki luk. Prisjećajući se Andrejevog razgovora s ubojicama njihovih roditelja, odlučili su što opreznije hodati. Zaustavili su se skriveni drvećem i mrakom.
– Ne smijemo ostaviti nikakve tragove. Mora izgledati kao pljačka.
– Ne brinite. Ispunit ću obećano. – odgovorio je Andrej-. Pobrinut ću se za truplo čovjeka kojeg ste doveli sa sobom i poslije ću otići u kuću Teopulosa završiti posao.
– Pobrini se da nema svjedoka. – Sad su ih Telma i Almik mogli savršeno razaznati kroz drveće. Onaj koji je govorio nosio je smeđu tuniku koja je djelomično prekrivala kožni prsnik.
– Bez brige. Pobrinut ću se i za djecu. Znam da se nalaze u špilji na plaži čekajući da ih roditelji potraže; znam da su par puta čak i ostali spavati tamo. Sutra će ovo biti glavna tema u selu; lopovi su se riješili čak i djece. – Andrej se sarkastično nasmijao i pljunuo u smjeru gdje su se skrivala djeca.
–Dođite, idemo nazdraviti za dobro učinjen posao. – Rimljanin je par puta potapšao Andreja po ramenu-. Mi nikad ne iznevjerimo one koji nam pomažu. Već si dobio jedan dio; po ostatak možeš doći sutra u selo. Čekat ćemo te u gostionici dok se sunce ne podigne. – Dvojica muškaraca su se počela udaljavati sve dok nisu ušla u Andrejevu kuću.
Telma se razljutila. Njezina gorčina i zbunjenost pretvorile su se u bijes. Brat ju je morao zadržati kako se ne bi ustala čuvši inkriminirajuće susjedove riječi.
–Više ne možemo ići u gostionicu, Telma.
–Ali moramo potražiti pomoć, nemamo gdje drugdje ići.
–Potražiti pomoć u gostionici? Sama si čula da su tamo smješteni. Ne možemo ići tamo, ne žele svjedoke i pretpostavljam da su ubili i drugog Kartažanina. Sigurno je njegovo truplo ono koje Andrej misli pokopati prije nego što krene po nas. Čak nam ni Telemah i njegov otac ne mogu pomoći.
–Što nam je onda činiti, Almiče? – djevojci je mozak otupio i nije znala što napraviti.
–Moramo otići, Telma – odlučio je Almik, – pokupit ćemo najbitnije i otići sa sestrama. Prvo što će napraviti je potražiti nas da nas maknu s puta.
– Kamo možemo otići, Almiče? Nemamo se kome obratiti, nema nam pomoći.
– Naravno da imamo kamo otići. – Almičevo lice se ozarilo-. Možemo otići kod strica Kastora. Sjećaš se da sam ga prošle godine s ocem išao posjetiti.
–Ne znamo gdje živi. Ne znamo ni hoće li nas prihvatiti. Sjeti se da ga majka nije podnosila.
– Živi na otoku Kos. Znam da će ga biti teško pronaći, ali nemamo nikog drugog. Mislim da se sjećam gdje se nalazi uvala u kojoj živi. – Almik je snažno zagrlio sestru. Nisu znali kojim putem krenuti, ali sa sigurnošću su znali da više ne smiju gubiti vrijeme-. Dođi, Telma, idemo kući po vodu i hranu te pokupiti malene; sigurno se pitaju gdje smo dosad.
Ponovno su ušli u kuću. Kuća je i dalje bila osvjetljena svjetiljkama koje je Hermes sigurno upalio nakon zalaska sunca. Odraz zaigranih plamova raspršivao se po cijeloj sobi, svjetlucajući iznad nepomičnih tijela stanara kuće. Bojeći se da bi se Andrej mogao iznenada pojaviti, djeca su spremila sve što su mogla ponijeti cijelo vrijeme bacajući pogled na svoje roditelje. Almik je rekao Telmi da bi put mogao trajati dan do dva, ali svejedno se trebalo dobro pripremiti. Dječak je otišao do šupljine u zidu za koju je znao da sadrži novčiće male vrijednosti koje je njegov otac spremao kao da se radi o zlatu. Mogli bi im zatrebati. Krajičkom oka je pogledao oca, osjećajući se krivim što uzima taj teško ušteđeni novac. U međuvremenu je Telma spremila sušenu ribu i voće u veliku košaru te napunila dvije mješine vodom koju je majka ranom zorom donijela sa seoskog izvora. Buka pored vrata ih je odvratila od njihovih zadataka.
– Što je to bilo? – prepala se Telma -. Andrej?
– Štakor – odgovorio je s gađenjem Almik pokazujući životinju koja je s interesom njuškala krv Kartažanina.
– Idemo! Andrej se može pojaviti svaki tren. – Almik se složio. Približio se majci i s ljubavlju ju posljednji put poljubio. Zatim je kleknuo pored oca i zamolio ga da mu da snage da odvede sestre na sigurno. Telma se također nježno oprostila od njih. Prije odlaska, izvadila je dva novčića iz vrećice koju je uzeo brat i stavila ih u usta roditelja kako bi lađaru Haronu mogli platiti put u Had. Ustali su puni tuge i tiho krenuli prema pristaništu bacajući pogled natrag kako bi na vrijeme uočili Andreja.
Izgledalo je kao da je vjetar malo oslabio, a izlazeći polumjesec je slabo osvjetljavao noć. Brat i sestra brzo su se udaljavali razmišljajući o svemu što ostavljaju za sobom. Almik se s tugom prisjećao kako mu je otac još tog jutra ustupio štap za ribarenje. Kako im se naglo promijenio život u svega nekoliko sati!
–Zaboravili smo uzeti toplu odjeću. – Telma je krenula natrag prema kući.
–Što radiš? Ne možemo se vratiti, Andrej bi već mogao biti tamo – zadržao ju je Almik-. Što će ti odjeća?
– Vjetrovito je i malenama može biti hladno. Temperatura će pasti noćas, dovoljno je pogledati ove velike oblake koje donosi vjetar. – pokazala je prema oblacima-. Osim toga, ne možemo ostaviti majku i oca u onakvom stanju.
– Smiri se! U barci se nalazi par prekrivača; u slučaju nevremena možemo se svi pokriti. A za njih više ništa ne možemo učiniti, opasno je. Dođi, idemo sestrama.
Pristanište je već bilo vidljivo u sjeni. Dok su se približavali, na licu im se odražavala dodatna nervoza. Nisu nigdje mogli vidjeti dvije djevojčice.
– Gdje su mogle otići? – pitala je Telma ozbiljnim glasom-. Rekla sam im da se ne miču.
– Ne znam, možda su se vratile u špilju.
– Ajmo ih zazvati.
–Ne! – graknuo je Almik-. Sjeti se Andreja, ne smije na otkriti. Idemo baciti pogled u čamac.
Došli su do pristaništa, ali sestrama nije bilo ni traga. Almik je hodao po škripećim daskama dok nije došao do čamca. Oblaci su prekrili slab mjesec i bilo je jako teško razaznati unutrašnjost čamca.
–Jesu li tamo? – pitala je zabrinuto Telma.
–Ne vidim ništa; pričekaj da uđem u čamac. – Uskočio je u čamac. Nije se sjećao da je ostavio užad tako loše namotanu. Odmotao ih je.
–Stigli ste? – Nerisa se zijevajući rastezala. Almik je poskočio od iznenađenja.
– Prepala si me! – dječak je napravio korak unazad-. Telma, ovdje su. Čuo je kako se sestra približava čamcu.
– Gdje je