–Sigurno će uskoro doći. Znaš već kako majka reagira kad je ne poslušaš. – Janira je jedan trenutak izgledala kao da ozbiljno razmatra izrečenu prijetnju, ali je u sljedećem trenutku počela bacati šake pune pijeska po svojim sestrama. Sve tri se počeše smijati.
Almik se osjećao kao da su mu se noge odsjekle. Deblji Kartažanin ležao je ispred vrata s velikom ranom iz koje je još tekla krv na pod tvoreći smeđu lokvicu koja je dolazila do dječakovih nogu. Almik ga je jedva pogledao; pogled mu je zastao na roditeljima, tijelo njegove majke bačeno preko stola s nožem u potiljku. Otac, korak do nje, ležao je otvorenih usta na podu s velikom ranom na prsima i dubokim crvenim izrezom na vratu. Almik mu se približio. Njegovo još uvijek toplo tijelo bio je beživotno i dječak je prepoznao smrt u očima čovjeka koji mu je dao život. Osjetio se kao da mu se cijeli svijet srušio. Istrčao je iz kuće povraćajući; oblio ga je hladni znoj i nije mogao disati. Što se dogodilo? Zašto su mu ubili roditelje? Što mu je dalje činiti? Nije znao odgovor na sva pitanja koja su mu se motala po glavi i pokušavala izaći kao roj pčela. Trčao je svom snagom prema Andrejevoj kući kako bi potražio pomoć.
Susjedova kuća nalazila se nedaleko njegove, nekih pedeset – šezdeset koraka. Iako su kuće bile smještene jedna blizu druge i s plaže se mogla vidjeti udaljenost između njih, iz jedne se kuće nije moglo vidjeti drugu jer se između njih nalazio gust šumarak koji ih je držao u relativnoj izolaciji.
Gotovo je stigao do susjedove kuće kada se sjetio tri muškarca koji su se prije nekoliko trenutaka zaputili prema boroviku i sakrivši se nastavio je nečujno hodati prema izlazu iz šumarka pokušavajući kontrolirati svoje ubrzano disanje. Iznenadio se vidjevši svog susjeda kako razgovara s jednim od muškaraca. Nije znao što mu je činiti. Morao je ispričati Andreju što su ovi učinili njegovim roditeljima, upozoriti ga na opasnost koja mu je prijetila, ali strah ga je paralizirao i spriječio da nastavi dalje. Ostao je čučati između donjih grana stabala. Andrej je zadovoljnim izrazom lica protresao vrećicu novca koju je drugi muškarac izvadio iz tunike. Sigurno je bila puna novca, mislio je Almik stišćući zube. Pao mu je veo s lica i shvatio je koliko je bio glup; Andrej je surađivao s tim muškarcima. Sigurno je htio prisvojiti očevu kuću, i kad ih je ujutro vidio na plaži, uspio je na neki način obavijestiti Rimljane koji su bili u potrazi za brodolomcima jer se sigurno radilo o Rimljanima koji su bili u savezu s Mamertincima, baš kako su im ispričali Kartažani. Osjećao je bijes i strah. Trebao je što prije obavijestiti sestre. Počeo se polako i tiho povlačiti u strahu da ga ne otkriju. Čim je mogao, ustao se i vratio prema svojoj kući. Zaobišao je kuću u širokom luku. Vrata su i dalje bila otvorena, ali nije htio pogledati unutra. Počeo je svom brzinom trčati prema špilji.
–Gdje si dosad? – Telma je već izgubila strpljenje sa sestrama i željela se što prije vratiti kući pa je nestrpljivo stajala na ulazu u špilju i gledala brata kako se u sumraku približava. – Čekamo te već sto godina.
–Nisam znao što napraviti – Almik je govorio isprekidanim glasom. Suze koje je vidjela na bratovom licu su ju uznemirile.
–Zašto plačeš? Što se dogodilo? – uznemireno je pitala Telma
–Mrtvi su – bile su jedine gotovo nečujne riječi koje su uspjele izaći iz Almikovih usta prije nego što je počeo plakati. Njegova sestra, smirivši se, nježno ga je zagrlila pokušavajući ga smiriti i potaknuti da joj objasni o čemu govori.
–Sjedni, Almiče, i ispričaj mi što se dogodilo. – pokušala ga je smiriti. Dvije mađe sestre, koje su se vidjevši brata prestale igrati, približile su im se kako bi saznale što se događa.
– Kako sam se približavao kući, vidio sam kako iz kuće izlaze neki ljudi – počeo je zamuckivati Almik. Čuo sam viku, ali nisam se obazirao dok se nisam približio kući i vidio kako neki muškarci izvlače jednog od brodolomaca. -Progutao je knedlu u grlu.– Pričekao sam da se udalje i ušao u kuću gdje sam pronašao naše roditelje ubijene. – Snažno je zagrlio sestru pokušavajući zaustaviti jecanje.
– Kakve to gluposti pričaš? – Telma nije mogla vjerovati svojim ušima. – Prestani se šaliti; danas sam već na rubu strpljenja zbog tvojih sestara – prigovorila mi je ljutim glasom dok ga je udaljavala od sebe dovoljno da mu vidi lice.
– Moraš mi vjerovati, Telma – odgovorio joj je Almik gledajući je u oči-. Istina je; majka ima noža zabijen u zatiljak, a otac ne diše i posvuda ima rane. Tamo je i drugi brodolomac, također mrtav.– Zatvorio je na trenutak oči pokušavajući se smiriti i organizirati vlastite misli. -Nisam znao što napraviti te sam krenuo u potragu za Andrejem. Kad sam se približio njegovoj kući, vidio sam kako izlazi iz nje u društvu tih muškaraca. – dok je Almik govorio, Telmine oči odražavale su njezinu rastuću tjeskobu. – Andrej i drugi muškarac razgovarali su kao stari prijatelji, a zatim je muškarac izvadio malu vrećicu s novcem i uručio je Andreju. Bilo me jako strah pa sam se trčeći vratio kako me ne bi vidjeli.
–Daj, idemo kući i dosta više s glupostima. Almiče, ne sviđaju mi se tvoje bezvezne šale. – rekla je Telma ne želeći vjerovati bratovim riječima. Mlađe sestre, koje su ih nijemo i bez razumijevanja slušale, počeše plakati.
Vrijeme se počelo pogoršavati. Vjetar je počeo nemilice puhati nanoseći valove na obalu. Četvorka je izašla iz špilje stiščući se jedno uz drugo kako bi se zaštitila od rastuće noćne hladnoće. Hodali su prema kući polako i tiho; Janira nije shvaćala što se događa. Vidjela je brata i sestru kako raspravljaju i shvatila da se nešto čudno događa. Šutjela je, skupljena u sebe kao da je ona odgovorna za nastalu situaciju. Nerisa je plakala. Telma ju je tješila objašnjavajući da je Almik ružno sanjao i da je ono što im je rekao bilo neistinito, iako njezin ton nije bio uvjerljiv. Almik nije uspijevao zaustaviti suze.
Nakon par trenutaka, stigli su do pristaništa. Almik je zaustavio Telmu nježno je uhvativši za ruku.
–Bit će bolje ako malene ostanu ovdje, Telma. Nije dobra ideja pustiti ih da uđu u kuću.
– Dosta je bilo, Almiče! Sve si to umislio; majka i otac su dobro, nemamo se oko čega brinuti. – odgovorila je Telma napetih živaca.
–Telma, molim te, ne daj im da uđu. – Almikov molećiv pogled konačno je uvjerio sestru, koja je već vjerovala da ima istine u riječim njezinog brata. Starija sestra okrenula se prema mlađima, ne znajući što im točno reći.
–Nerisa, molim te ostani s Janirom kod pristaništa. Molim te da prestaneš plakati i paziš na nju dok Almik i ja provjeravamo što se dogodilo. Hoćeš li se moći pobrinuti za Janiru? – Djevojčica je potvrdila, brišući dlanom nos. Uhvatila je malenu za ruku i sjela s njom na plažu. Vjetar je nastavio puhati tjerajući na zatvaranje očiju kako pijesak ne bi ušao u njih.
–Janira – obratila se Telma najmanjoj- ostani ovdje s Nerisom prikupiti još školjki dok Almik i ja odemo kući u potragu za majkom, u redu? – Malena je smiješeći se potvrdila te je u pijesku počela tražiti školjke u rastućoj tami.
Telma i Almik nastavili su prema kući. Ona ga je čvrsto primila za ruku koja je drhtila. Kako su se približavali, usporili su korak od straha da se netko ne pojavi iza drveća. Došli su par koraka ispred kuće. Nisu primijetili nikakvo kretanje oko sebe. Sve je bilo mirno; premirno, mislila je Telma. Vrata su i dalje bila otvorena, baš kako ih je ostavio Almik.
Zaustavili su se pred vratima bojeći se pogledati u unutrašnjost. Pogledi su im se susreli i Telma je shvatila da je brat govorio istinu. Oblio ju je hladan znoj i srce joj je ubrzano počelo kucati. Primili su se još snažnije za ruke i ušli. Jak miris krvi zapljusnuo im je osjetila. Telmine oči vidjele su beživotno Kartažaninovo tijelo, baš kako joj je rekao Almik. Njegova krv je natopila dio poda otpuštajući prodoran miris. Nekoliko koraka dalje, otac. Telma je, očiju punih suza, nijemo kleknula pored njega; lagano mu je podigla glavu i nježno poljubila čelo. Dodir njezinih usana s toplim i nepomičnim očevim tijelom prouzrokovao je u njoj vrtlog emocija zbog kojeg je umalo izgubila svijest. Almik je dodirnuo sestrino rame, više kako bi utješio sebe, a ne nju. Prošlo je nekoliko trenutaka intenzivnih emocija. Telma je