– Hijeron, novi zakoniti kralj Sicilije – nastavio je drugi brodolomac-, ih je porazio i približio se Mesini. Mamertini su zatražili pomoć od Rima i suočivši se s nesrazmjerom moći, Hijeron je zamolio Kartagu da pošalje pojačanja u njegovo kraljestvo kako ga Rimljani ne bi zgrabili u bitci, budući da se Mesina nalazi na lokaciji od velike strateške važnosti kroz koju mora proći sva trgovina koja ide prema Apeninskom poluotoku.
–Situaciju smo držali pod kontrolom – nastavio je jači brodolomac- kada su nas rimske postrojbe, poslane od strane konzula Apija Klaudija, iznenadile iskrcavši se duž naših linija i porazile postrojbe kralja Hijerona te poslije napale našu bazu na rtu Peloro. Rimska vojska bila je zadivljujuća, odlično organizirana. Bili bismo ih porazili da se bitka nije proširila na more i par brodova, uključujući i naš, odvojilo se od grupe. Rimljani su shvatili što se dogodilo i poslali šest rimskih trirema u potjeru. Vjerojatno su mislili da se na nekom od brodova nalazi sam Hijeron ili netko od njegove rodbine. Prvog dana uništili su dva broda, dok smo mi danima uspješno bježali dok se nismo našli u blizini otoka. – Popio je malo aromatičnog napitka kako bi pročistio grlo-. Konačno su nas sinoć dostigli, ukrcali se iznenada na brod nakon čega je došlo do pokolja. Nas trojica uspjeli smo skočiti u more i tako se spasiti od masakra.
–Ali samo ste dvojica ovdje – prekinuo ih je Almik tjeskobno.
–Da, imaš pravo. Ascipo se utopio prije zore.– odgovorio je stranac tužnog izraza lica.
–Žao nam je – rekao je Hermes želeći se ispričati zbok sinovog nesmotrenog komentara.
–Bez brige. Takve stvari se događaju. Nemamo se pravo žaliti na sudbinu koju nam dodijele bogovi; dobro to znaju Melkart i Ešuman. Sada se moramo pripremiti kako bismo se što prije vratili u našu zemlju. Ne znamo što se događa na Siciliji.
–Jutros smo sin i ja vidjeli rimski brod kako se šulja u blizini.
– Moguće je. Rimljani su stručnjaci u pronalaženju i ubijanju brodolomaca. Moguće je da su i drugi kolege uspjeli skočiti u more kako bi si spasili život. – Djeca su ih gledala širom otvorenih očiju.
– Dobro, pretpostavljam da ste umorni i da biste htjeli malo odspavati – prekinuo je Hermes koji nije htio da brodolomci odu u krvave detalje pred djecom. Ustao je i naredio djeci da isto učine-. Mi imamo druge obaveze tako da iskoristite vrijeme za odmor. Supruga je pripremila ležajeve kako bi vam bilo ugodno spavati. Sutra ćemo vidjeti kako možemo organizirati vaš povratak. Možda vas neki brod može odvesti do neke od vaših kolonija.
–Vrlo smo vam zahvalni. Dobro da smo došli na područje gdje Rim nema takav utjecaj. Još uvijek se boje zemalja koje su pripadale Aleksandru Velikom.
–Tako je. Naš se otok nalazi pod upravom Ptolomeja od Egipta. Ovdje ste sigurni od Rimljana- uvjeravao ih je domaćin.
Hermesova i Niobina djeca izašla su iz kuće glava punih priča brodolomaca koje su ih vodile u nepoznate krajeve. Razgovarali su o bitkama o kojima su slušali u pričama o svojim bogovima i antičkim grčkim herojima, koje su im se činile daleke u vremenu. Na kraju krajeva, na Samosu je jedina opasnost bila iskrcaj pirata, iako se to događalo samo na otvorenom moru.
Telma, koja je promatrala kako je priča utjecala na njezinu najmlađu sestru, uzela je Janiru u ruke i nježno joj objasnila da su Kartažani malo napuhali priču, da ni Rimljani niti itko drugi nije činio tako loše stvari i da se nema oko čega brinuti. U međuvremenu su Nerisa i Almik komentirali priču koju su čuli od brodolomaca zamišljajući situacije koje su proživjeli kartaški mornari i divna mjesta iz kojih su dolazili.
Hermes je nakon nekoliko trenutaka izašao iz kuće i krajičkom oka pogledao Niobe koja je, i dalje ljuta, ozbiljnog izraza gledala prema horizontu. Žalio je što je bila tako hladna prema ostalima. Pomislio je da je pokušati uvjeriti, ali je ipak odustao i zaputio se prema djeci.
–Telma, Almiče, današnji je dan bio neobičan. Odite se igrati u špilju, a mi ćemo vas predvečer potražiti kako bismo večerali. Tako će naši gosti lakše povratiti snagu. U međuvremenu ćemo mi odnijeti ribu Andreju da je pokuša prodati u konobi. Nećemo puno zaraditi u ovo vrijeme, ali bolje išta nego ništa.
Poslušavši oca, djeca su krenula prema plaži kako bi obalom došli do pristaništa i krenuli puteljkom koji vodi do špilje. Sa svog položaja savršeno su mogli čuti šum mora. Lagani morski povjetarac pretvorio se u veseli vjetrić koji je mreškao valove, stvarajući pjenaste krune na vrhovima.
Kad su stigli do pristaništa, Almik je odlučio provjeriti je li barka dobro zavezana. Iako je uvalica bila dobro zaštićena morem, nikad nisi mogao biti u potpunosti siguran. Sestre su pričekale da završi te uzele drugu ribarsku mrežu, sad već potpuno suhu, kako bi je zakrpale u špilji. Vjetar se gotovo nije ni osjećao u špilji, naime, puhao je u smjeru suprotnom od ulaza stvarajući ugodnu temperaturu u njihovom igralištu. Janira i Nerisa nastavile su se igrati sa školjkama dok su Telma i Almik krenuli u zakrpavanje mreže.
Vrijeme je proletjelo za četvorku. Završivši s krpanjem mreže, Telma i Almik uzeli su najmlađe cure i krenuli u skupljanje račića i priljepaka koji su živjeli među kamenjem na ulazu u more. Male bare, nastale na kamenju nagrizlom u povlačenju mora za vrijeme plime i oseke, služile su kao improvizirani spremnici vode u kojima su se račići osjećali ugodnije, toplije i zaštićenije nego u moru. Sakupljanje je bilo obilno i zabavno. Nerisa je pronašla malu hobotnicu u plićaku i izgubili su dosta vremena nastojeći je natjerati da izađe između kamenja.
–Počinje se spuštati noć, Almiče. Trebali bismo ići kući, zar ne? – Telma se željela odmoriti; cijeli dan posvećen sestrama znao je biti zamoran. Osim toga, žalila je što nije mogla sama odnijeti ribu u konobu jer bi tako mogla vidjeti zgodnog gostioničarevog sina. Nadala se da će joj otac s njim dogovoriti brak. Trebala bi mu jasnije izraziti svoje želje kad budu o tome ponovno razgovarali.
–Imaš pravo. Već su trebali doći po nas. Ostani ovdje s malenama dok ja odnesem mreže u kuću i pitam ih možemo li doći večerati.
Almik je izašao iz špilje zaobilazeći stijene na ulazu, ruku punih mreža. Hodao je po mokrom pijesku plaže u smjeru pristaništa. Svakim trenom sve jači vjetar, bacao je malena zrna pijeska po njegovim nogama. Na putu je zamišljao kako plovi po širokom moru na velikoj barci i usidruje se u svim lukama. Sunce je upravo nestalo iza planine i svjetlost je počela jenjavati. Pogledao je prema kući i primjetio svjetlost u kući kroz istrošne daske koje su pokrivale prozor. Razmišljao je otići do pristaništa i ostaviti mreže tamo, ali je znao da ih otac nije volio tamo ostavljati po noći otkad su se, prije godinu dana uništile za vrijeme oluje, tako da je odlučio odnijeti ih direktno u kuću.
Približavao se kući kad ga je iznenadio težak uzvik koji je dolazio iz unutrašnjosti kuće. Mogao se zakleti da se radilo o ocu. Ostao je u tišini jedan trenutak, koji mu se činio dug kao vječnost, a zatim su se iznenadno otvorila vrata. Almik se instinktivno bacio na tlo uz malo drvo tamarinda, kako ga ne bi otkrili. Primjetio je da mu se preznojilo čelo. Tri krupna muškarca izašla su iz kuće vukući tijelo koje je prepoznao kao mršavijeg Kartažanina. Uzrujano su razgovarali na nepoznatom jeziku. Njihova odjeća smeđe boje činila ih je još mračnijima.
Čučeći je čekao iza grana, skriven rastućom tamom, da se nepoznati ljudi udalje u smjeru borove šume iza kuće. Ne znajući što napraviti, odlučio je ući u kuću. Nisu se čuli nikakvi zvukovi i vrata kuće su ostala otvorena. Tiho je spustio mreže. Polako je ulazio u kuću, nastojeći ne raditi buku. Nije vidio nikakvo kretanje u unutrašnjosti.
Strah je zaokupio dječaka, kočeći i naprežući njegove mišiće dok mu se ježila koža. Almik ne bi znao reći je li mu iracionalni impuls ili urođena znatiželja pomogla da premosti strah i nastavi ulaziti u kuću. Nemirno je zavirio, ali njegov mozak nije mogao shvatiti scenu koja mu se pojavila pred očima.
II
-Dosta