SAMOS. Bonilla Xisco. Читать онлайн. Newlib. NEWLIB.NET

Автор: Bonilla Xisco
Издательство: Tektime S.r.l.s.
Серия:
Жанр произведения: Историческая литература
Год издания: 0
isbn: 9788835406594
Скачать книгу
red na silovanje sestre, ali ga nije uspio prepoznati. Muškarac ih je požurivao u uspinjanju na palubu. Almik je primio sestre za ruke i zajedno su se uputili prema stepenicama koje su vodile na palubu. Uz rub jarbola vidjela se crvena mrlja koja je označavala mjesto na kojem su ubili njihovu sestru. Gledao je oko sebe, ali nije našao njezino tijelo.

      Nerisa se preračunala. Sunce je već bilo visoko na nebu kad su se popeli na palubu. Dočekao ih je sunčan dan. Iz očiju djevojčice krenule su nove suze, ali nije znala je li razlog svjetlost ili tuga zbog roditelja i sestre koji više nisu mogli uživati u istom suncu. Janira i dalje nije progovorila ni riječ. Prestravljenim očima uporno je gledala u pod odbijajući razmišljati o stvarnosti koja ju je okruživala. Almik se ljutio na samog sebe zato što je zaspao, a da nije vidio što su napravili s tijelom njegove sestre. Ponovno ju je tražio po palubi, ali jedino je uspio vidjeti tkanine umrljane krvlju pored ograde na desnoj strani broda. Pretpostavio je da su je bacili u more zajedno s tijelima silovatelja. Sama pomisao na to ga je potresla.

      –Nadam se da ste se odmorili – Zamar ih je pozdravio kao da se noć prije nije dogodilo ništa izvanredno. Dječaka je iznenadila kapetanova hladnokrvnost. Taj muškarac je bez problema ubio tri člana vlastite posade, a zatim bez žaljenja dopustio da ostali obečaste beživotno sestrino tijelo- . Tražio sam da vas dovedu kako bih vam objasnio kako će se stvari odvijati odsad nadalje. Takve stvari se događaju i ono što se noćas dogodilo vašoj sestri nije se trebalo dogoditi, međutim, kako bismo izbjegli nove incidente, stavit ćemo vam okove kako bismo vas spriječili da počinite neku glupost. Ne želim izgubiti više novca.

      –Ne možeš nam to učiniti! – viknula je Nerisa uzrujanog izraza lica.

      – Vidim da vam je temperament obiteljska crta – nasmijao se kapetan-. Slušaj, mala, mogu s vama raditi što me volja, čak vas i poslužiti kao hranu ribama. Vaša sestra ih je prošlu noć već nahranila.

      –Ti si jedan običan nitkov! – Almik je bijesno odgovorio dok su ga njihovi otimači čvrsto držali.

      –Ne veći od onih koji su ubili vaše roditelje.– Almik se iznenadio jer im nisu ispričali kako su im umrli roditelji-. Iznenađen? – pitao je Zamar kao da mu je čitao misli-. Sanjate na glas i vaše noće more već su poznate cijeloj posadi. Kao što sam vam rekao, ne želim da umrete, želim samo da me za vas dobro plate. Život roba i nije tako loš; uvijek ćete imati hrane. Kad vas ne budu mogli više hraniti, prodat će vas nekom drugom. Bit će te imovina s vrijednošću. Ljudi s istoka ne zlostavljaju svoje robove već se često prema njima odnose bolje nego prema članovima obitelji.

      –Što smo ti skrivili? Samo smo te zamolili za pomoć.-Nerisa nije shvaćala kapetanovo ponašanje.

      –Takav je život, mala. Mladi ste i imate cijeli život pred sobom u kojem možete napredovati i doći do slobode, sve ovisi o vama. Zasad ćete provesti sljedećih tjedan dana do dolaska u Tir u sjeni, za vaše dobro. Ne želite valjda da vam se dogodi isto što i vašoj sestri?

      –Rekao si nam da možemo imati povjerenja u tebe i da ćeš nas odvesti na Kos.-Almik je svakog trena bio sve bješnji-. Od početka si nas planirao prodati u ropstvo!

      –Kad smo vas uočili u moru, već ste prošli otok Kos. Mi smo vam dali novu priliku za život. Završili biste mrtvi od opeklina i žeđi usred mora. Sad ćete barem imati mogućnost živjeti, a mi ćemo dobiti nagradu za naš trud. Nije ništa osobno; samo posao. Vidjet ćemo se ponovno u Tiru. – Kapetan se okrenuo i zaputio prema svojim odajama, dok su im mornari stavljali okove.

      Dani su sporo prolazili u potpaljublju. Mali otvor na ćeliji i jedan obrok po danu bili su jedini znakovi prolaska vremena. Za obrok su dobijali mješavinu brašna i vode koju je bilo teško progutati. Vode im nije nedostajalo, ali je prostor bio malen i bili su primorani obavljati nuždu u kutu sobička.

      Iako su prva dva dana bila izrazito naporna, Almik i Nerisa pokušali su nagovoriti mlađu sestru da progovori. Nisu iz nje uspjeli izvući ni jednu riječ. Almik je pronašao komadić ugljena s kojim je crtao škrabotine po zidu kako bi zabavio sestru. Kad bi se smračilo, Nerisa je izmišljala priče nadajući se izvući osmijeh iz malene, ali je bila neuspješna.

      Vrijeme im se smiješilo i putovanje je prošlo bez problema. Zamar je ispunio obećanje. Djeca nisu izlazila iz svoje ćelije niti ih je itko došao zlostavljati. Janira nije uspjela povratiti dar govora; čim bi brat i sestra prestajali pričati s njom, spustila bi glavu prema dolje i satima gledala u pod. Jedva je jela napoj koji su im davali i polako je gubila na težini.

      Nerisa i Almik imali su puno vremena za raspravu o svemu što im se dogodilo. Jako su im nedostajali sestra i roditelji. Iskorištavali su vrijeme kako bi međusobno dijelili priče o sebi i svojim doživljajima. Detaljno su se osvrnuli na svoje kratke živote. Naučili su više o samima sebi u tih pa dana nego u svom prijašnjim godinama. Almik je smatrao Nerisu izuzetno zrelom za svoju dob. U početku je puno plakala, ali je vjerovao da je sad puno jača od njega. Ona je isto mislila o bratu. Bila je ponosna na njega i htjela ga je pošto-poto oraspoložiti. Izbjegavali su razgovarati o tome što ih čeka po dolasku u Tir. U trenucima u kojima je Janira bila prisutna duhom, pokušavali su je izvući iz unutrašnjeg ponora u koji je padala, što je bio težak posao koji je davao gotovo nezamjetne rezultate. Malena je padala u tešku depresiju iz koje je brat i sestra nisu znali izvući.

      Dani su prolazili i putovanje je došlo kraju. Prijepodne osmog dana zarobljeništva, Zamar je došao do njihove ćelije noseći krinku ljubaznog čovjeka nesposobnog učiniti nažao. Stigli su u Tir.

      IV

      Dan je bio sunčan u Tiru. Grad se nalazio na istočnoj obali Mediterana, mora koje je povezivalo cijeli svijet, tog Mare Nostruma kojeg su Rimljani žarko željeli pripojiti svom rastućem carstvu. Metropola, razorena od strane Aleksandra Velikog i njegove vojske prije gotovo jednog stoljeća, bila je smještena na važnoj strateškoj točki koja je predstavljala prirodni ulaz u istočne zemlje. Stari karavanski putovi, koji su neko vrijeme promijenili smjer, brzo su se vratili u Tir. Stari grad, gotovo potpuno uništen prije mnogo godina, izdigao se iz pepela s novom snagom. Azijski putovi, koji su prelazili preko Eufrata i Tigrisa, donosili su u grad egzotičnu trgovačku robu koja se poslije isporučivala u Egipat na jugu, prema sjeveru u smjeru antičkog Makedonskog carstva i prema Mediteranu do Melkartovih stupova pa čak i van civiliziranog svijeta zahvaljujući gorljivosti njihovih trgovaca. Zauzvrat, Tir je postao izvor sirovina za Perzijance i njihove pogranične susjede, opskrbljujući ih vinima, uljima, keramikom i robovima. Nekad potpuno razrušen grad pretvorio se u glavno tržište istočne obale Mediterana za potrebe kupnje i prodaje ljudi kao radne snage. Strateški položaj omogućio mu je opskrbu robovima mnogih trgovaca koji su lutali po glavnim gradovima istočnog Mediterana i Bliskog Istoka.

      Bilo koji čovjek mogao je pasti u ropstvo. Ratovi i plemenski sporovi bili su najčešći izvori za obskrbu robljem koje je poslije upotrebljavano kao radna snaga u hramovima, na obradivim površinama i imanjima. Drugi izvor bilo je dužničko ropstvo kao posljedica nemogućnosti otplate duga drugim građanima ili imanjima, što se u mnogim zemljama kažnjavalo otplatom duga kroz gubitak slobode u određenom vremenskom periodu. Gubitak skrbnika i doma također je mogao odvesti u ropstvo.

      Janira, Nerisa i Almik promatrali su grad s palube broda, zabrinuti za svoju budućnost. U svom selu nikad nisu vidjeli robove iako su točno znali o kome se radi – o ljudima koje su bogovi napustili i koji su izgubili slobodu. Imali su osjećaj da su postali žrtvama božanskih hirova i da su ih bogovi napustili ostavivši ih na rubu ponora punog nesigurnosti. Najviše su se bojali da će ih rastaviti. Janira još uvijek nije shvaćala što se događa s njima. Nerisa i Almik su joj dan prije pokušali objasniti, ali djevojčica nije uspjevala shvatiti zašto moraju ići živjeti u kuću nekog stranca. Uporno je govorila da se želi vratiti kući k roditeljima i to je bilo jedino što je govorila tijekom zarobljeništva.

      Tir je posjetiteljima predstavljao sliku tgovačke vreve usporedive s ostalim velikim svjetskim gradovima. Brojni brodovi neprekidno su uplovljavali i isplovljavali iz luke, vezani jedni za druge zbog nedostatka prostora na pristaništima. Zamarov brod pristao je tik uz brod sličnih razmjera. Kapetani su se pozdravili. Jezik kojim su govorili djeci je bio nepoznat. Kasnije će Almik saznati da su