Ona koja otvara puteve. 1. dio. Merjem Jolač. Читать онлайн. Newlib. NEWLIB.NET

Автор: Merjem Jolač
Издательство: Издательские решения
Серия:
Жанр произведения: Приключения: прочее
Год издания: 0
isbn: 9785005365699
Скачать книгу
isijavalo toliko boli, duboke boli da sam se nehotice zainteresovala za njegovu prošlost i život koji je živeo do trenutka pre našeg susreta.

      Završili smo večeru, ustali. Hodajući ka izlazu, Sulejman se zaustavio, neočekivano sam naletela na njega, privukao me je prema sebi, vrh moje glave je dosegao do njegovog nosa, omirisao je moju kosu tako duboko kao da je želeo da me celu oseti. Oslobodila sam se njegovih ruku i krenula prema izlazu. «Osetio si miris prave žene?» smejala sam se. Sulejman ništa nije rekao. «Da… Ti si Moja» – odgovorio je oklevajući. Ušli smo u auto i dva minuta kasnije bili smo na ulazu u moju kuću. Zahvalila sam se Sulejmanu na večeri i htela da krenem.

      «Poljubi me», rekao je zapovednički. Počela sam da se smejem. Nagnula sam glavu, iznenada se okrenuo i poljubio me, ali pošto sam skoro izašla iz auta, uspeo je samo da me poljubi u obraz, a ne u usne.

      Pa šta sad. Dobro je. Oporavila sam se sledećeg jutra. Temperatura 36 sa 6. Vratila sam se u teretanu, onda i u bazen.

      «Gde si?» – Poruka je stigla neočekivano tokom ručka. Na putu sam ka aerodromu, let Istanbul-Brisel. Stvarno mi nedostaju moji roditelji. Odlučila sam da im čestitam Novu godinu dolaskom 5. januara. «Na putu sam ka aerodromu, moj let za Brisel je u 18 sati sa aerodroma Ataturk. Mama se ne oseća dobro, želim da je vidim».

      «Javi mi ako ti zatreba pomoć. Uradiću sve».

      Odletela sam u Brisel bez odgovora Sulejmanu.

      Nakon sletanja na aerodrom u Briselu, primila sam poruku: «Kada se vraćaš u Istanbul?»

      Nisam odgovorila. Iz nekog razloga više nisam želela da se sretnem sa njim. Videla sam toliko bola i tuge u njegovim očima na našem sastanku, da nisam mogla dugo podneti njegov prodoran pogled, koji me je probijao do kostiju, skenirao celo moje biće kao da sam stajala gola pred njim. Činilo mi se da me Sulejman celu čita, predviđajući svaku moju sledeću misao, kao da je on ja.

      Susret u Sarajevu

      Vratila sam se u Istanbul nedelju dana kasnije, 14. januara. I po običaju, poslala sam vajberom Sulejmanu svoju lokaciju.

      «Ja sam u Bosni, biću u Sarajevu još 4—5 dana, dođi kod mene. Platiću ti kartu. Vratićemo se u Istanbul zajedno», odgovorio mi je. Sutra je petak. Mislila sam da odložim nekoliko sastanaka za ponedeljak i da provedem vikend u Bosni i Hercegovini, gde nikada ranije nisam bila.

      Dakle, pošto sam u poruci Sulejmanu poslala detalje o karti Istanbul-Sarajevo, stigao je odgovor: «Pa, sutra ujutro u 11:00 sati čekam te na aerodromu.»

      Ujutro sam sedela u biznis klasi, razmišljajući zašto sada letim za Bosnu, a ne sedim za pregovaračkim stolom u Istanbulu. Dva minuta pre polaska, stigla je poruka: «Ne dolazi, danas moram da se hitno vratim u Istanbul.»

      «Da li treba da iskočim iz aviona u letu? Već smo pričvrstili pojaseve», – zanimljiv preokret događaja.

      «Jesi li stigla?»

      Nisam odgovorila na Sulejmanovu poruku, koja je stigla kad sam sletela u Bosnu. Na aerodromu u Sarajevu me je dočekao stariji čovjek s velikim natpisom «MARIJA», bio je to Sulejmanov ujak. I odveo me je svojim crni BMW-om u hotel «Evropa». Prijatna Bošnjakinja mi je uzela pasoš: «Gospođice Marija, rezervisali ste sobu na drugom spratu. Evo ključa. Uživajte u svom boravku».

      Poziv me je zatekao na recepciji hotela. «Zdravo, da li si stigla? Žao mi je što nisam mogao lično da te dočekam. Moj ujak će te odvesti u „Evropu“, tamo ćeš se odmoriti od puta. Kada budeš spremna, čekam te u Tržnom centru Sarajevo».

      «Već sam u „Evropi “, vidimo se kasnije».

      Presvukla sam se i otišla u obilazak istorijskog centra Sarajeva. Osećala sam da je ovde skriveno nešto, što bi mi pomoglo da nađem odgovor na pitanje o onim očima, koje sam videla na prvom susretu sa Sulejmanom, tačnije, o gorućem duševnom bolu koji je izbijao iz tih očiju, terao ga doslovno da briše sve na svom putu, ostavljajući iza sebe sprženu pustinju.

      Šetala sam tihim zimskim ulicama. Bez obzira na to što je januar, dan je bio sunčan. Nisam primetila kako sam došla do ogromnog, petospratnog tržnog centra. Ušla sam unutra. Obilje modernih brendova i reklamiranje novogodišnjih popusta bilo je na svakom izlogu. Intuitivno sam se popela pokretnim stepenicama na treći sprat. Tamo sam se odmah uputila ka velikoj PlayLand tabli, koju sam prepoznala iz Istanbula. Aha! I u Sarajevu je naš mačo uspeo da otvori ovu čudesnu dečju igraonicu. Otišla sam do recepcionara za pultom.

      «Možete li da pozovete gospodina Sulejmana i da mu kažete da je Marija ovde». Od iznenađenja ili od mog čudnog bošnjačkog s ruskim naglaskom, momak je iskolačio oči, ali je žurno počeo da bira broj. I nakon nekoliko sekundi, pokazao je na sprat iznad i pokretne stepenice. Okrenula sam se. Sprat iznad je stajao Sulejman, smešeći se i mašući obema rukama. Zahvalila sam se recepcioneru na usluzi i požurila u susret mojoj sreći… Sulejman je trčao prema meni. Pokretne stepenice nisu radile. Polako sam počela da se penjem. Najzad smo se sreli. «Da sam hodao brzo kao ti, odavno bih bankrotirao, Marija! Tražio sam te ovde 40 minuta! ”– odmerio me je od glave do pete. Nasmejala sam se. Odveo me je u svoju kancelariju, posadio me je na sofu i otišao do svog stola, gde je bilo nekoliko laptopova.

      «Želeo bih da od svoje žene primam poruke koje će me radovati svakog dana, a ne ono što si mi juče poslala.» Setila sam se da sam se juče zapitala zašto telefonski brojevi sa kojih me je već zvao nisu registrovani na njegovo ime. Očigledno ljutit, napisao mi je da ne dolazim kada sam već sedela u avionu. Sulejman je znao vreme poletanja.

      «Želim da me žena dobro nahrani, da pazi na kuću i da me zadovoljava u krevetu kao žena», govorio mi je Sulejman.

      Osećala sam das sam se ja, doktor nauka, našla na času o porodičnim odnosima. Ćutke sam gledala u sliku na zidu ispred sebe.

      «Dođi kod mene», neočekivano je naredio Sulejman, pokazujući mi rukom da sednem u njegovo krilo. Toliko moći i autoriteta je izbijalo iz njega da nisam mogla da ne poslušam. Zbunjeno sam mu prišla i sela mu u krilo, on je počeo da mi miluje kosu, drugom rukom me nežno držeći za struk. Tako maze svoje omiljeno mače, proletelo mi je kroz glavu. Naglo sam ustala. Sulejman se je počeo da se smeje.

      «Poljubi me», nije sklanjao ruku sa mog struka. Drugom rukom mi je podigao bradu, a ja sam bila za glavu niža od njega. Netremice je gledao u moje oči, čekajući da izvršim njegovu naredbu.

      «Plave oči», rekao je, kao da pije vodu iz njih i kao da se nije mogao napiti. Krenula sam da ga požudno ljubim, želeći da ga skinem. Njegovo telo je bilo tako vrelo, da nisam mogla da odolim, a da ne otkopčam gornje dugmiće njegove košulje.

      «Kasnije», rekao je zapovednički, stavljajući svoju vreli, veliki dlan na moju ruku. Izvukla sam ruku i istrčala iz kancelarije.

      «Rekao sam da ću ga uzeti», smejući se, vikao je o onom poljupcu, koji nije dobio od mene u Istanbulu. Sustigao me je u dva korak, zakopčavajući jaknu usput.

      «Sada ćemo da ručamo», – već me je ugurao u neki restoran na spratu ispod, posadio na kožnu sofu, nešto dobacio konobaru, a nakon nekoliko minuta imali smo sveže ćevape sa povrćem i vrućim hlebom. Ajran u Sarajevu je bio ukusan kao u Istanbulu.

      «Jedi» – uguravši ćevape u lepinju, Sulejman mi je pružio parče, okrenula sam glavu. Udario mi je po bedrima.

      «Moraš da jedeš, vrlo si mršava.» Nasmejala sam se, razmišljajući o tome kako bih mogla da skinem još nekoliko kilograma. Za vreme ručka, pridružio nam se visoki mladić od oko trideset godina u tamnom kaputu. Prišao je stolu i poslušno čekao. U ruci je imao kovertu sa, kako se ispostavilo kasnije, velikom količinom gotovine.

      «Sedi!» naredio mu je Sulejman. «Ovo je moj rođak», Sulejman me je upoznao s momkom kome je naredio da uzme tri novčanice za sebe i ostatak da stavi u banku. Momak je poslušao, poželeo nam je prijatan ručak i nestao. Ručali smo.

      «Hajde