– Kampanju ovdje u selu, neko je posadio Chuy konoplju i blatio selo. – počeo je bedbug.
– Ali tko? apchi, idot ili starac? – nastavi Harutun.
– Ili možda treća strana? A to mogu biti samo svjedoci onoga što se dogodilo i odlučili su napredovati, nakon što su pokušali.
– žaba, apchi.
– Što, žaba?
– Starčevo ime, apchi, – Žaba.
– žaba? Hae. Neka bude žaba… Bijela žaba u čast bijelog labuda.
– Što? Sneezy.
– Ne, ništa. Pa, što, idemo?!.. Ali ne. Čekaj… Ajde, pojedi ga zajedno?!
Harutun otvori oči i malo iznenađeno izbaci jezik.
– NE protiv? – upita on i zlonamjerno pogleda očiju prema Ottilu. – niste jeli cijeli dan i noć prema planovima ovisnika?
– Da, točno. – pljesnuvši rukama, Harutun je naglo potrčao i sjeo u drugu stolicu.
– Što je sjeo? – Ottila se.
– Što, što.. ja, a što sam? – Corporal je zamahnuo i pocrvenio.
– Idi, uzmi: ima juhe, postoje kašike, tanjuri, hladnjak, – krevet je počeo pokazivati rukama, predstavljajući kuhinju. -… postoji kuharica. Pa, znate… Ozbiljan posao se pokrenuo.
– Što? O anaši? – gušeći juhu kroz juhu, uzdahne Harutun.
– Samo ne kihajte. Sisajte ga i ne pokvarite apetit.
Harutun je slijedio kuharov savjet i usisao ga u sebe.
– Potrebno je uspostaviti nadzor nad nadimkom i uhvatiti sve ovisnike o drogama.
– Samo, apchi, provedemo radni dan u zajednici na selu.
– Točno! A maršal će pokriti sve naše troškove. A da opišem i uništim sve droge…
– I tada ćemo uništiti ovaj nadjev.
– Je li to legalno? Sneezy
– Što?
– Pa, o vepra, apchi.
– Uvrijedite, sve ovo bit će uključeno u izvještaj, kao bonus službenom psu Polkanu, za hvatanje Idota i Toada.
– Ali, ja sam ih, apchi, uhvatila?
– Vi, ali još uvijek mi dugujete, sjećate se?
– Da, apchi, sjetio se.. Neka bude Polkan.
– … A izvještaj ćemo poslati Marshallu putem Interneta.
– Jeste li ikad vidjeli maršala, apchi. – Arutun je usporio žlicu.
– Ne. Iako sam jednom radio kao njegov adjutant.
– Tko je potpisao dokumente? – Arutun posegne za haringom i rukavom dotakne masni sloj borša. Na vratima mu je prozor, kao u blagajni: postoje tajni papiri i grube, koje vam kažem tajno, nisam pljunuo više od jednom.
– A nije znao? Sneezy.
– Da nije prepoznao, ne bih bio ovdje.
– Ne razumijem, živjeli ste tamo kao sir u maslacu, zašto ste morali pljunuti?
– U ovoj zemlji pljuvanje je uvreda, a u mojoj domovini to je znak pozdrava i ljubavi, poput poljupca. Na kraju, kad se poljubiš, usisavaš partnerovo droljanje. A ovo je poljubac u daljini… Nitko mu nije vidio lice. Pa dobro, jedi i idi gledati dime.
– A ti? Sneezy.
– I ja ću razmišljati. Ako što?.. – Klop je zijevnuo. Ja sam pod žinkom.
– U spavaćoj sobi?
– U toaletu, ovna, naravno. Bolje ih zatvorite u garaži. Odatle još uvijek neće izaći do jutra.
– A auto? Sneezy.
– Koji auto?
– Pa, s obzirom da je garaža, apchi, ima li automobila?
– Postojao je jednom, točnije motocikl. Izya se slomila, sada samo zgužvani komad metala, ležeći uokolo….
– Pa, otišao sam, šefe?! Sneezy.
Ujutro je došao stari Toad i, primivši upute, otišao očistiti staju. U staji dugo vremena majstorova ruka nije bila nanesena i sve je tamo bilo prekriveno sranjem. Ottila je, kao i obično, sjela da poravna nokte. Želim napomenuti da svi detektivi imaju hobi koji ih tjera na razmišljanje: Holmes ima igru violine, Poirot bez imalo miješanja vjeruje u svoje sive ćelije, agent Kay ima pitu, a Klop ispravlja nokte. A kad bi bili gotovi, ubacio bi ih i rastrgao, kako bi ih opet izravnao i istodobno osjetio zveket misli.
Bale, bala, bala, bala. I tako iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu, i… Odjednom se iz štale pojavilo gadno lice Toada i zagledalo se, smiješeći se policajcu.
– Što želite, smrdljivče? – upita Ottila.
– Mogu li pušiti, šefe? – upita starac nesigurno.
– Što smrdi?
– Nije prava riječ. Ti si, pješačio, okrenuo se oko trulog dinosaura?
– Ne, samo sam ga bacio i pustio malog golubica, koja sama ne oksigenira.
– Dobro, puši.
Starac je izišao i izvadio cigaretu.
– Čekaj!
– Što, šefe?
– Samo ostavi guzicu u staji.
– Hehe, šala je shvatila. – Zašutjela po štali i htjela zapaliti cigaretu…
– … Cant, ili što? – Bug bug.
– Ne, šefe, samo Belomor.
– Dođi ovamo.
Stari je ispružio cigaretu. Ottila ga je uzela i zapalila. Cigareta je bila čista, bez dodataka.
– Na, dim. – Dao Ottilu cigaretu Toada.
– A vi ste nam dugo vremena?
– Ovdje sam već šest godina i razmišljam zauvijek. Pomirio sam se. Pljunuo je na svoju karijeru. Trgovao za ovaj prekrasan svijet iz kojeg nosi gnoj i sranja… Prokletstvo. Ukratko, od čega sam umoran?
– Ne, kad sam živio ovdje do posljednjeg puta kad sam služio, okružni policajci promijenili su se poput rukavica.
– I zašto?
– Razlozi su bili različiti: previše su pili, a zatim odmjerili.
– Pa, ne prijeti mi. Naveden sam među svojim nadređenima kao nepušač i prodavač. Reci mi nešto, mogu li dovršiti izgradnju staje prije jeseni?
Starica je pregledala zgradu koja je napola napravljena od opeke. Srušene praznine u zidovima bile su zakrpljene: ili trula šperploča, zatim krovni materijal, zatim vreće.
– Možeš. Samo sve to treba zamijeniti. Da, i zidovi su vam zastarjeli.
– I koliko su stari?
– Ohhh! Šefe, da, koliko se sjećam ova je zgrada stajala. Ovdje je nekada