– — I ne gledaj u mene tako. Ja sam glavni i to je to! Ako opet razmislite drugačije smeće o meni, onda ću mu oduzeti hranu!! Da li je svima to jasno?.
– — Pogledajte da niste uskraćeni. – pobegao iz Zasratiča.
– — Tiho, tiho. – uvjeravala je Casulia Zeka. – Pljujem … – svi su stali na paznju. Casulia se zapali i svirepo se zabavi svima ravno u lobanju i siđe iz vrapca. – za ovo, neka kaže i sam Stasyan. Ko je on u našim vrhovima i koje mjesto zauzima.
– — Da, sve je podmazano!! – reče vrabac i pomisli: «mogao bi me zaštititi ako budem schmoe trofej, onda… vidjet ćemo.» – Jeste li trčali?!
I otrčali su na isto mjesto kao juče, ali polako. Čak i vrlo sporo. Jednostavno je nemoguće zamisliti: pa, sooooooo polako. Sporije od koračanja. I samo je Stasyan hodao, kao i uvijek. Prekoračio sam ih i neprestano se vraćao. S podsmijehom je promatrao kako se kreću galopi, a činilo mu se kao da trče po ideji poput usporenog pomicanja videoplayera. Stasyan je sa radoznalošću koračao naokolo i zavirio u njihove poze i lica. Ali činilo im se da se žuri, jer je prebrzo za njih. Paradoks vremena: juče su išli brže od jednog dana, a danas trče sporije od jednog minuta. Očito, zračenje utiče i na jasnoću vremena… Ili je to možda želja vrapca ili autora?! U svakom slučaju, zabavno je i nije standardno.
– — Vodite li je? – pitao, dobro, ohhh, vrlo polako Zasratich lobanja. – Zezaš me?!
Stasyan se kretao u ljudskom vremenu, pa mu je zato njegovo vrijeme bliže i draže, a mi ćemo se osloniti na njega.
– — Dakle, ne možete ići u korak sa sobom
– — sta?
– — Ne juriš za tobom. Želim razumjeti kakve ste vrste. Imate li problema sa unutrašnjim vremenom? Evo ga, kao što ga ljudi imaju ravnomjerno i jasno. A kod pape imate terpentin pa zatvor. Ja sam ptica, a ne gmizavac. Moram letjeti, soar. Razvio sam i snažna krila … – podigao je udove i pogledao ih oko sebe. Tuga ga je zbunila i uzdahnuo je na početku. – Uh… bilo bi perja, rep će stići. Evo posljednjeg puta kada sam bolje trčao, ali nije zadnji. Zračenje se zatim obnavlja, ali energija nije. Da, zanimljivo je da ćete se večeras ponovo umotati u ovnov rog, krila ili noge?
– — za ručak. – Casulia se ispružila i u skoku produžila noge u uzicu. Samo ga je razumjela. I za kraj, njegov je govor djelovao brzo, kao da se kreće brzinom i vriskom, kao da je helij disao…
– — za ručak? Možda možete i ručak i krijesnicu, prvi doručak, drugo i pet večera?.. – ogorčena je Stasyan. – lubanja ne pukne, ha? Vi, Chmoriko, – i Stasyan stegnuli su Čerevičevu nogu, koja se takođe srušila i visjela polako krećući se u zraku usred svog sporog skoka. On je, međutim, odmah lepršao brzinom našeg vremena. – Pa, hoćeš li me ovaj put tužiti?
– — nos! – odgovori polako skočivši brežuljak Casulia.
– — Sjedim na nosu? Dakle, nemam nos. Nisam ćelava mačka? Da ima nos. A imam kljun. – potvrdi vrabac i uspravi pogled na tubercle iz kojeg su brkovi stršali jednako polako, zatim sferni nos.
– — Glavno je da jezik bude. – dodao je vlč. Čerevič. – pričljiv i trulo poput vrapca…
Ali Stasyan ih više nije slušao i nije ih gledao. Zanimao ga je nos iz rupe sa brkovima, koji se polako izdizavao iz rupe. Bio je krtica, ali Stasyan to nije znao. Uzeo je slamku koja je ležala u blizini i zabio je u nosnicu i nagazio je na mjesto s nosom i brkovima u rupi. Slama se polako miješala, a uslijedilo je isto sporo s kihanje. – Aaapchkhiii … – poletjelo je iz nosnica i takođe polako. Stasyan se čak uspio uspavati, dok je slama dodirnula zemlju, a krtica je opet počela izlaziti i polagano pokazivala: na početku brkove, a zatim i nos. Sparrow je to isto učinio i nasmiješio se. Slama se polako miješala i Stasyan ga je vezao brkovima. Uslijedilo je sporo kihanje i slama, poput svinjske krhotine, polako ali monumentalno je poletjela napolje i vukla brkove.
– — Ahhh!! – viknuo je krtica i prišao, skinuo slamu sa brkovima, osjetio pakleni bol i brzo pobjegao poput žohara. Stasjan je stenjao i uhvatio se za stomak. A ekipa se povukla samo za jedan skok u sve vrijeme koje je prošlo. Stasjan se počeo mučiti i hodati: tu i tamo. I požalio se samo što je vezao brkove, kada je u blizini uočio svježe leglo, koje je čudovište uplašilo krtica. Vrabac se pojavio i rekao sretno:
– — Ohhhh, Nebeske Sile, Shaggy Clouds, Pečeno Sunce, hvala!!! Ohhh, nebeske snage!!!!! – i sjetio se muve i upao u muhe, savijao se kao i tada i počeo čekati muhe.
– — Pa, gde su? – glasno je zabrinut vrabac.
– — Ovde smo, nadoknadimo! – odgovori lobanja Zasratich.
– — Da, ne ti. Muka mi je od tebe, trebaju mi muhe. – i Stasyan je mahnuo rukama da se smrad širi šire.
– — Ah, ko su ove muve? – pitao je Čerevič.
– — Sada vidite, samo strpljenje. – i vrabac je počeo da čeka, gledajući oko sebe.
Srećom, ostaci u količini od dvije milijarde muha koje je vodila ta ista medna muha lutali su naokolo u potrazi za hranom, ali nažalost od živih koji bi mogli načiniti hranu poput komadića Casulije, ovdje je nakon eksplozije bio samo ovaj krt i to je sve, i to generalno nije puzao iz rupe i pukao je u rupi, već je iskočio lice napolje, samo da promijeni temperaturu. Ili je možda čak i puzao, ili bolje rečeno kad je slučajno hrkao na zaraženo područje. Hrkanje, hrkanje i kvrcanje… i sranje.
Omiljeni miris omotao je nosnice Meda i njegovih ljudi. I ohrabrio sve, lude.
– — Da, hajde! viknuo je zujanje. – Ovdje je? Leti na tu hrpu dermisa i pojedi ga bistro. Našoj gužvi treba snaga. – i svi su odletjeli odjednom i smjestili se na vrapce, ali mozak im nije uspio zbog dugog gladovanja pa su opet pali za isti mamac. Leglo se smrznulo i Stasyan je rekao:
– — Zdravo, leti dušo!!! Nisam prepoznao??
– — Oh! – Preplašen strahom, Med leti i odmah se presvukao. – Ohhhh!! Jeste li vi, gospodine živ? Kakva je sreća što te vidim živog!
– — Kao što vidite, i vi, glupi insekt, bacali ste me u teškim vremenima i sada sam u zatočeništvu s njima, možda čak i u ropstvu.
– — kako smo??
– — Ne, još gore. Koriste me
– — kako si??
– — Ne, kao hranu, ali iznajmljujem vas po dogovoru. Čak i ako sam malo pojeo vašu, pa bez patnje i tada, sve što sam pojeo je u meni. Mi smo jedno i snažno… A ti, muva, dušo, bacio si me u teškim vremenima.
– — Oprostite mi, gospodine, razmotrićemo – o gundel roj težine u horu.
– — Pa, ok, evo ih. Tada letimo dok se to u naše vrijeme ne izvodi.
– — trčanje? – nasmijala se muha dušo. – po mom mišljenju ne trče. Čak ne idu.
– — Samo vise u vazduhu. – Objasnile su muve ponovo horom i na isti se način smejale.
– — I čemu se smiješ? – Stasyan je ustao. – pa, dovraga s njima. Njihovi problemi su njihovi problemi, a i moji su moji. Svaka koliba ima svoje zvečke. Znači, leti!!!
A muhe su se jedva spremile, pa je pesma ispala: «Rekao je da su leteli i mahnuo krilom. I kao da se u Černobilskoj stepi digao iznad zemlje.»
– — «Zemlja», idioti! – Krik je ispravio Stasyana.
I vrabac je poskočio, roj se pokupio i nadletao se po Golupiju. I ubrzo su shvatili, to jest ljudsku vremensku