Zaista, u principu, i oni i pošteni i lopovi imaju. Pitanje je broj ovih ili onih?! Evo ti pošteni Galupi, ubijaš lopove, pa kradeš, a on onaj koji je sve stvorio neće razumjeti koga treba uništiti, a koga ostaviti. Napokon će se s lijeve strane dogoditi isto. Prekini ovaj krug, oprosti jedni drugima i ujedini se. Postanite pionir ne zavidite, već podržavate jedni druge. Otkako je umorio od čekanja da ti se pojavi…
– — Pa, šta da radim? – nakon stanke pitala je deseta i opet gluho i ošamućeno.
– — Trebate trčati!! Napred i samo napred i ne vraćajte se, ne ponavljajte greške predaka!!
– — Uopšte vas nisam razumio, iskombinirao sam gluposti prema nama.. – izrazio je Zasratich. – Objasni direktno šta da radim?
– — Bježi!! – vrabac je skočio na šape. – Trčite i trčite samo bez povratka.
– — ozbiljno?! – Navijala Casulia Zacka.
– — Pa, slava Gospodu, sređeno!! – obradovao se Čerevič Chmor Iko i obratio se generalu. – a neki se nisu trudili ispričati.
– — Čekaj Šiš.. – zarekao se Zasratich.
– — Ura!! U rupu holeaaaa!! – povikali su krhotine i otpjevali svoju pjesmu: «Hai, hi hilaek, bir julomas birlaek». Nažalost, to se ne prevodi u ljudske riječi, ali senzualno je poput… Uh … «pojela je zrelu naranču», to je osjećaj pjesme.
– — Čekaj!!! Čekaj!! – viknula je strogo Casulia Zeka. Svi se promrzli: ko na zemlji, a ko u vazduh u skoku. Oni jednostavno nisu gravitirali i gravitacija ih nije zanimala, poput SMS-kamera ili digitalnih paketa koji lete svijetom. Čerevič se smrznuo na rogove, a lobanja, skačući s noge na nogu, smrznula se: dvije noge gore, a dvije druge počivane na zemlji. U zraku su visile tri krhotine: prva u snopu; sedma je u uzici, a deseta je umočila šape u konopac.
– — Šta se dogodilo, Zeka? – pitao je Čerevič.
– — A kamo trčati? Kojim putem? – Zeka je otvorila oko.
Svi su se pogledali i oči su se smjestile na vrapca. Osjetio je kako ispituju nevjerne poglede drugih.
– — Ah? 1 Zašto me tako gledaš? Možemo trčati čak i tamo: desno, lijevo, nazad, naprijed, gore, dolje… Barem gdje, ipak se vratimo ovdje.
– — Zašto? – pitali su svi u zboru.
– — Zemlja jer je okrugla. – odgovori vrabac i on opet pati. – Letio sam, po ideji, ovamo.. Leteo sam. Čuješ li Letjela sam, ali nisam išla ili bježala … – Stasyan je ustao i ogrebao repnu kost. – rep, raste?
– — Ma daj, ne brini. – Nataknuo je lobanju i zauzeo borbeni stav. Borci su ga pratili. Stasyan se povukao.
– — Ne, ne, šta si?! Sjetio sam se. Ta sjajna kuglica, Sunce, iskočio je tamo … – i pokazao prema istoku. – i odletio sam do njegovih izdanaka.. Dakle, moramo potrčati do leđa, gde se sunce krije iza pruge.
– — horizont.
– — O da. Najpametniji pisac. – Stazijan je bacio svoje ćelavo krilo u nebo poput pjesnika. – Voot …, Uh… Ukratko, otraga. Gdje se to skrivalo – poletio sam, ali sad trebam trčati, tamo gdje se penje.
– — I šta je tu? – upita Casulia.
– — Tamo Čeljabinsk, tačnije River Tech. A jednom se dogodila eksplozija i toliko ukusnog radioaktivnog, da sve samo žali. A još uvijek postoji svjetski radio otpad. Postoji ovo dobro za vječne vjekove. – - A Stasyan je savio leđa, izlažući prsa kolu.
– — Pa, otrčali su da se držimo okolo kao štapiće u bačvi? – skočila je Casulia.
– — Borci, građevina!! – naredio je lubanja i svi su se odmakli postrojili. – Begoooo, iza vrapca, marširaj!!!
A sve je teklo upravo suprotno, ostavljajući iza sebe gomolje seoske prašine. A sunce se izravnalo iznad njihovih glava. Ubrzali su se tako brzo da noć više nije imala vremena da dođe. A Sunce je polako počelo zalaziti i sve je brže i brže dolazilo. I tako se brzina trkača toliko ubrzala, da su već ustajali da ih zalaze zalazak sunca i otišli su na istok. I dan je zamijenio noć, a dan za danom u jednoj sekundi. Koliko brzo su trčali šumama i poljima, morima i okeanima, čak ni da se natapaju, obilazeći globus oko pet ili stotinu puta, nisam računao i njihova snaga je počela da se širi.
– — Stanite, stojite sramne macke! – dahnu, hripajući iza pet, deset krugova oko zemlje vlč. Čerevič Chmor Iko. – Staj!! – i pao na zemlju. Botva je stala i odlučila se šetati na brdu. Odjednom se iz brda pojavila rupa i Generalisiphilis se popeo van.
– — Šta je to? – ogorčen je. «Još uvijek niste napustili mjesto?» Paraziti. Pa brzo pretražite! A onda., I onda.,?! – u nervnom sindromu zaboljelo se i pala bez osjećaja, stežući lijevu stranu brade, srčani tip se razbolio. I vjerovatno nisu imali srca… Ali putnici su odlučili da brzo nestanu iz vida iz Golupjanove ljutnje.
Bilo je veče i svi su htjeli jesti.
– — Pa, da li ste svi umorni? upita Zeka.
– — Da!! – teško su odgovorili ostali.
– — Onda pridrži vrapca. I dalje dno izvlačim iz njega radik. – sugeriše Casulia.
– — Zašto, u redu, i ja mogu ležati pod tobom, pogotovo jer čak i bolje spavam nakon toga. – predložio je Stasyan. Naravno, lagao je da su ga kamenovali nakon usisavanja Kazulije, u stvari je bio bolestan nakon ovog jutra… Ili nakon štočkanja?! Ukratko, sledeće jutro će pokazati.
Ali krhotine su toliko gladovale da nisu čule ponude vrapca i pali na njega. – viknuo je Stasyan, ali bilo je prekasno. Svi su bili pospani slijepi i htjeli su jesti!!!…
peti apulaz
prisilna izdaja
Ujutro su putnici ustali rano, izgladnjeli od gladi, tiho se prikradali spavaćem vrapcu, koji je u snu slatko letio i nije sumnjao da je i sam stao zbog radijacije. Tačnije, nikada ne bi postao neradioaktivan. Štoviše, on se nije miješao u njihov blagdanski postupak, ali očigledno su voljeli da hranu dobijaju poteškoće, a ne uzalud. I sada je Casulia puzala iza krhotina, a budući da je Stasyan bio dvostruko više krhotina i nadmoćniji od Kazulije, mogao ga je zasmetati snom, refleksno se braneći, što je dodavalo boju obroku mutanata. Nakon što se potpuno probudio, vrabac je shvatio njegovu ulogu, koja mu je bila štetna, i vidjevši kako su galupe fanatično podešene, jednostavno se poigrao s njima, pretvarajući se da je žrtva. Pa, nalet ovih kostiju na osvajanje hrane.
Odmah su skočili i zajedno srušili Stasiana na zemlju. Zasratich i Chmor Iko zajedno su, začudo, stisnuli vrapčeva ramena, omogućavajući Kazuliji da se popne i dodirne dno svojim ozračenim tijelom.
– — Ahhh!! Ahhh! – vikao je vrabac, ne toliko od bola koliko od neprijatnosti. Svi odjednom skoče. A Casulia se slatko izvinila.
– — Oprostite, molim vas, ali vaš sadržaj radio nuklida, nije čudno, stalno se oporavlja i bit će vam dovoljno za nas dugo, možda čak i cijeli put.
– — Tačno, ali i ja mogu ležati pod tobom, bez ovih aplikacija za kosti i nogu koje mi bez samopouzdanja uzrokuju bol i poniženje. – odgovori Stasyan, ležeći zgužvan ispod gomile komada oko ivica, a u sredini je sjedio Casulia.
– — Vi ste zarobljeni i zato je bolje da šutite, vi ste naš trofej i šta hoćemo, mi ćemo učiniti s vama. – najavio je Čerevič.
Stasyan