Fantazijska komedija
StaVl Zosimov Premudroslovsky
© StaVl Zosimov Premudroslovsky, 2019
ISBN 978-5-0050-8103-2
Erstellt mithilfe des Intelligenten Verlagssystems Ridero
RABUKA PRVA
prvo apulaza
ćelav vrabac
Daleko na granici bivšeg SSSR-a (sada Kazahstan) i Kine, na jugoistoku Semipalatinsk regije, u blizini grada Ayaguz, u prijevodu kao «Oh bull», nalazilo se nuklearno poligon sa zaraženom radioaktivnom atmosferom dobivenom iz nepažnje pijanih radnih naučnika. Kroz okolinu se često počele događati različite mutacije, različite mutacije: tada će se na jednom ovčetinom tijelu roditi dvije glave; zatim dva repa – kod guštera ili zmije; zatim tri metra i jedna ruka, od potomka Temujina (Džingis Kan), lokalnog stanovnika. A dogodilo se i da su se rodili normalni, kao što je vrabac Stasyan, na primjer.
Na tijelu nije bilo tjelesnih oštećenja, sve je bilo kako treba: rep, kljun, oči i ostalo… Sve je bilo poput vrapca, ali imao je problem sa pljuskom. Tačnije, perja uopće nije bilo, a on je bio potpuno ćelav. I zato je od rođenja, svoj težak život, bio primoran da provede na zemlji gori od pilića, koji barem malo leprša. Ali ništa gore od nekog psa ili guštera, beskućnika ili miša… Ukratko, nikad ne odletjevši u nebo, poput njihovih pernatih rođaka, koji su zlonamjerno podsmjehivali da ga dozivaju i ponižavaju, vikali su iz gnijezda, već prognanih pilića. A čak se i Stasyan čak ispraznio pravo na njega – ćelavi vrabac žalosno je spustio glavu i zaplakao u svojoj duši, tečući okolo tuđih ptica. I tako svaki dan. Ali stvarno je želio leteti, da je u snu lutalica, čak i pokušala je poletjeti više od jednom, tada stvarnost nije san i skočio je u Javu i bio u snu spavać, mahao ćelavim krilima još jednom, skočio i srušio se na zemlju… i čak se dogodilo, tukući mu čelo, a zatim i zadnju kost. Ono što samo nije pokušao, ali ništa nije zamijenilo njegovo perje.
Jednom se sudbina ipak sažalila nad ćelavim ozračenim vrapcem i još jednom, bježeći od lutalice koja ga je željela proždrijeti, naišao je na trulo gavran. Crvi crvi dobro su grickali pokojnika, a perje je jednostavno ležalo na kosturu na zemlji u blizini kante za smeće čovjeka. Uzeo je dva pera šapima i mahnuo njima poput krila, a on se, prevrćući, skinuo sa zemlje. Sanjao je da je orao lebdio visoko na nebu i pratio ovu ćelavu mačku za doručkom, koja je u to vrijeme pokušavala uhvatiti i grliti jadnika – invalida koji je patio od nekvalitetnih nuklearnih testova djelomičnim zračenjem u atmosferu. No, držeći perje u šapima i stežući prste, bilo je nezgodno skinuti se i nije se navikavalo naopako, pogotovo jer nije bilo perastog repa i Stasyan nije mogao upravljati, pa je skrenuo ulijevo, udesno, odozgo i dolje, morao je sletjeti, okrenuti se kljunom i lete natrag u nebo. Da, i ne idete naopako u toalet. Morao sam izvršiti hitno slijetanje, što je dovelo do povreda lobanje i kljuna, jer su ih obično usporavali. Naravno, tako davno, naučio je letjeti ovako, sve dok ga perje nisu oduzeli peraji i on je opet počeo da živi, preživljavajući, bježeći i skrivajući se. Ali u sljedećem je pokušaju ponovo zauzeo, barem jedan izgled vrapčastog izgleda, čak naopako, i zacijelio. Ali jednom kad je Stasyan bezuspješno sletio u svjež, ljudski, beskućnik, još uvijek topao, kiselo mirišući proizvod gastrointestinalnog trakta. Jednom rečju, govno. Osjećaj nije bio ugodan, i trebalo ga je oprati, ali nedostajalo je vode: na kraju krajeva, stepska zona. Ljudi uzimaju vodu iz izvora. A rijeka se presuši do sredine ljeta, neće biti kiše još šest mjeseci, sunce je na svom zenitu. Morat ćemo pričekati dok se sranje ne osuši i nestane samo od sebe – glasno je razmišljao Stasyan i, krenuvši prema sunčanoj strani, legao na leđa i počeo čekati.
A u to se doba u blizini približavao roj mušica zelenog gnoja, o kojem Stasyan nije imao pojma. Ne, u životu je vidio muhe, čak ih i pojeo, ali samo mrtve i suve, poput krekera za pivo. Živi su ga obično kružili, kako ne bi postali mrvice, za ptičji stomak. Uostalom, ptice žvaču stomak. I u ovom trenutku, miris sranja i neprepoznatljiv pogled, poput grudice konjskog gnoja, sakrio je svoj lovački karakter grabljivice, ogromne za muhe. Roy je prebacio glavu vrapca preko vreće i sletio na ručak, zaronio odjednom, ali nije bilo tamo. Leglo je bilo gust pred očima, a noge govno-pohlepne muhe nalijepljene su na cijelo tijelo. S vremena na vrijeme muhe su se mijenjale na mjestu, sprečavajući tako da se njihove šape konačno zalepe za hranu. Glavnim muhama želeo je samo dati zapovijed da promijene mjesta, kad ga je zaustavilo Stasjanovo otvoreno oko, ispred kojega se nalazio na vrhu kljuna.
– — Stanite!! – zastenjao je Stasyan.
– — Ko si ti?? – pitao je vođa iz straha – - ja sam vaš gospodar, razumete?
– — da.
– — Budi pozvan, moj rob!
– — dušo … – - kako?
– — dušo…
– — Senior fly dušo?
– — Jednostavno možete: «letjeti dušo».
– — Leti dušo … – Stasyan odmahne glavom. – zašto dušo?
– — Slatka, znaš? Pčele nose…
– — dušo, ili šta?
– — Po tvome mišljenju – dušo, ali po našem mišljenju – dušo. Pa, leteli smo…
Glavne muhe pokušale su joj odvojiti šape, ali bilo je prekasno i odmahivali su krilima, ali gravitacija je držala vrapca nepomičan i shvatio je da treba skočiti i tvitnuo:
– — Eureka!!! – i odskočio je leđima poput nindže. Muhe su uhvatile vazdušni tok i nosile ćelavog čoveka iznad zemlje. Iz obližnje kante za smeće ista mačka zavirila je i skočila prema živoj zujanci smeđe lepršave kvržice.
– — Viši, viši, leti dušo!!! – zalajao je Stasyan, na jeziku koji nije bio razumljiv za ljude i mačke, ali muhe su ga razumjele i nakon što su petnaesti njihov komšija pojeli, odmah su poslušali njegove naredbe, sto posto. Tako je postao gospodar roja, a njihov bivši vođa dobrovoljno je prihvatio mjesto kopilota i dogovorio se u ličnosti sve njegove rodbine da će ih, ako ih Her Stasyan ne proždre, biti spremni vjerno mu služiti. Tako je ćelavi ozračeni vrabac ušao u red ptica, a čak i štaviše, počeo je da leti dvostruko brže od rodbine i više, poput pravog Orao.
Ponosni orao poletio je u nebo i ugledao konkurenta kako mu prilazi sa zemlje. Pred selom niko nije mogao i nije imao pravo uzdići se na nivo Orao, a ovo …?!? – samo gnjavaža i neznalica!! – pomislio je Orao i uhvatio Stasjana u letu šakom i donio ga svom strašnom, snažnom, velikom kljunu.
– — Ko si ti???? zarežao je, poput gramofona, na čitavo nebo i uprskao oči poput pravog planinara, pljunuvši vrapcu po smrdljivoj kadijskoj slini od grabežljivca, poput mikrofona i pjevajući dušice. Nekoliko stotina muha otpuhalo se odmah, bez šapa.
– — Yaa? Uh, ja sam ovo… Orao. – zaprepašteno drhtavim glasom odgovori Stasjan. – poput tinejdžera, uh… takođe predatora.
– — Držite se vlasnika, mi smo s vama!!! – zviždi i šapne hor, preostalih pola miliona muha.
– — Orao, ili šta?! Da? – Orao je otvorio svoj kljun, i to toliko da se tamo nije mogao ukloniti samo vrabac, već i muhe, koje se nimalo nisu bojali, već: suzili su oči i odjednom ponizili.
– — Naravno da sam ja Oryol!! – povikao je Stasyan i pokušao izaći ispod kandži mišićavog nebeskog čudovišta. Ali Orao iz djetinjstva, kao i sva djeca, bojao se golicanja, a njegova želja da zgnječi baru i prevarant nije uspjela. Muhe izdale vrapca, svom snagom, krilima i proboscisom otkucavale pete, noge orla.
– — Wah wah wah wah!!! – nasilno se nasmijao, pravi nebeski grabežljivac, lokalnog zemljopisnog položaja, a onda to nije mogao podnijeti i otkinuo je njegove moćne kandže. Vrabac je ispravio kosti kralježnice i zauzeo ponosan položaj.
– — Da! Ja sam orao poput tebe!! – vragnuo je vrabac, spuštajući glas, oktavu za pet i zakašljao od neke kontrakta.
– — I šta je, kašalj? – mirnije je upitao Orel Stasyan.
– — Oprošteno dok leti.